Jedan kratak pogled u dio prošlosti Begov Hana

… U starijim kartama koje prikazuju žepačko područje redovno nalazimo i selo Mračaj. U statističkim popisnim krugovima također imamo i Mračaj i Begov Han. Ovo je jedno od najstarijih naselja u okolici Žepča. U popisu koji je rađen za maglajsku nahiju 1604. godine imamo nalazi se čifluk Mračaj, kojeg uživa neki Bajezid (sin Hadži Ahmeda) i njegovi sinovi Hubijar i Ferruh. Prihodi koji su sa tog čifluka nam govore da se uzgajala pšenica, zob, lan, te da se plaćala i pristojba na postojeći mlin.

Selo Mračaj se nalazi na istoimenom brdu sa najvišom kotom na 682 m N/V, a naselje Begov Han je nastalo kasnije. Neki izvori govore da je stari naziv za Begov Han u stvari bio Donji Mračaj ili Mali Mračaj. Kažu da je neki istaknuti turski vojnik, u vrijeme ratova koje su Turci u Bosni vodili protiv bošnjačkog plemstva (1836. ili 1850.), za zasluge u vojevanju dobio cijelo područje s lijeve i desne obale Bosne današnjeg Begov Hana.

On je, po predaji, tu podigao han (konačište) – po čemu je današnje naselje dobilo ime. Stari hanovi Praskića i Huseinagića u Hanovima (Golubinji) su također bili s lijeve obale rijeke Bosne. I naš Salih – beg je han podigao na toj strani rijeke, zvao se Salih – begov han, a oko njega je postepeno niklo omanje naselje. Potvrdu za njegovo postojanje nalazimo na manjem muslimanskom groblju, koje smo imali kod današnje Salih – begove kuće, na lokalitetu “Borovi”. Da li je cijeli Begov Han dobio ime po tom Salih – begu ili je u pitanju jedan drugi uglednik, Mustafa – beg, o tome se ne može pouzdanije ništa reći. O Mustafa – begu, osim da je živio uz Pepelarsku rijeku, na mjestu gdje je stari kiridžijski put napuštao dolinu Bosne i skretao uz Pepelare do Brnjica i Kaknja, ne znamo ništa više. Predaja kaže da je Mustafa – beg bio teški ranjenik iz vremena tursko – ruskih ratova oko 1711. g., te da je i njemu ovaj kraj, po vojničkim zaslugama, dat na uživanje. Imam iz Begov Hana, rahm. Nedžib ef. Zgrčo, je vjerovao da je ova druga predaja možda i tačnija ali je i sam priznao da za nju nema nikakvih dokaza. Prelijepu legendu o Begov Hanu nam je ostavio Žepčak -Hajdar Hulusija:

Legenda o Begovom Hanu

“Poslije žestoke bitke, u kojoj proslavljeni turski serasker OMER – PAŠA LATAS do nogu potuče vojsku pobunjenih žepačkih prvaka, na bojištu, uz izginule šehide ostadoše, pored drugog polomljenog oružja, i njihovi uništeni topovi. Okolno stanovništvo,uz najveće vjerske i običajne počasti, sahrani izginule šehide, a stravično stratište nazva današnjim imenom TOPČIĆ POLJE.

Ali, i slavni serasker, ispijajući pehar pobjede, osjeti gorčinu žuči. U zadnjem okršaju Žepčaci mu nadžacima teško raniše dvojicu starijih ratnika i najmlađeg gaziju, posinka mu. Izbezumljen, očajan i zbunjen, ne znajući šta da čini s ljudima, koji su imali velike zasluge za procvat carevine, a lebdjeli su između života i smrti, postupi neuobičajeno. Podari starim ratnicima po spahiluk na dva sata hoda unaokolo, a mladom gaziji darova begovat među spahilucima. Ostavi uz svakog hećima za njegu i lječenje, i ordu askera koja će im graditi čardake i krčiti šume za stvaranje ziratnog zemljišta, pa odjaha prema Posavini, da uguši rasplamsalu bunu.

Mladi gazija se brzo oporavi, a kod starijih se ozdravljenje otegnu. Zbog toga preseliše porodice s VRATNIKA kod Sarajeva na nove spahiluke i na njima za stalno vatanisaše. A beg gazija, da bi što brže povratio izgubljenu snagu, svakodnevno je odjahivao u posjetu poočimovim i svojim prijateljima. U obje porodice priman je s najvećim počastima zbog svog gaziluka, ali i potajne želje da se s njim orode, jer su spahije, i jedan i drugi, imali kćerke na udaju. Upoznavši i jednu i drugu, beg se prikloni i srce pokloni onoj čiji je otac spahovao poniže njegova begovata, idući niz rijeku Bosnu, te zaželje da se s njom oženi. Slagan od svoje žene da mu je gazija kćerku zaveo, obljubio pa ostavio, uvrijeđeni spahija se požali begovom poočimu, na što on posinka izgrdi i naredi mu da se oženi nemilom. Nalazeći se između ljubavi i želje s jedne strane i nemilosti s druge, beg – gazija oteže sa ženidbom. Obje udavače ubrzo uvidješe da od udaje za gaziju nema ništa, pa se poudaše za VRANDUČKE SUBAŠE. Njihovo potomstvo su i danas živuće porodice (SPAHE, SPAHIJE i SPAHIĆI), razasute po širokoj zeničkoj kotlini.

Mjesto u kome je živio spahija, koji optuži gaziju – bega, kome ne omilje njegova kćerka, naziva se danas NEMILA, a ono gdje je živjela nesuđena, a voljena i željena, ŽELEĆA.
A beg – gazija osta neženja cijelog života, te ne ostavi ni roda ni poroda. S vremena na vrijeme, odlazeći u lov, ispentrao bi se na neki od vrhova stoljetnog bora, ili tankovijaste jele. Odatle bi, zamagljenog pogleda, sa zebnjom u srcu, dugo gledao u davnašnje stanište, cijeli život sanjane, nikada dosanjane nesuđene ljubavi.
Pred kraj života naredi da se sagradi veliki han za putnike namjernike, u kome su gošćeni bogataši i siromasi podjednako, a hrana i konak bili su ravni čuvenim stambolskim karavan – sarajima. Izuzetna prava i počasti imale su gazije, putujući derviši, hodže i hadžije, kao i pobožni ljudi drugih vjera. Za njih su sve hanske usluge bile besplatne, a počasna mjesta su zauzimali pri slušanju ILAHIJA i KASIDA, koje su učili putujući derviši nakšibendijskog tarikata, uz sjetne zvuke najeva i daira.

Kad beg – gazija onemoća i umrije, nekadašnji konačari u hanu, obespravljeni a pobožni ljudi iz svih krajeva carevine, onemoćale gazije i ignanici sagradiše oko hana kućerke, u kojima se za stalno nastaniše. Sjećajući se davnih vremena, preminulog bega – gazije i njegovog hana, naselje nazvaše današnjim imenom BEGOV HAN.“

 

U vrijeme turske uprave Mračaj i Begov Han nisu bili upućeni samo na putnu komunikaciju koja vodi dolinom rijeke Bosne. Ova cesta zbog nepostojanja mostova i nije mogla imati svoj puni značaj. U 18. stoljeću zapravo nije postojao niti jedan jedini most nizvodno od Zenice – sve do ušča Bosne u Savu. Riječ je o tome da je Žepče tada bilo povezano sa kakanjskim krajem (selom Brnjic) putem koji je vodio preko Rapte planine. Na Rapte planini i danas postoje ostaci turske kaldrme, a znamo da je tu nekada dnevno prolazilo i više od stotinu turskih kiridžija. Jedan odvojak puta sa Rapte planine je tjesnacem Pepelarske rijeke vodio do Begov Hana i Mračaja, koji su starim putem preko Želeće bili povezani sa Prekom u samom Žepču. U Preku je postojala stalna skela koja ga je i u najstarija vremena povezivala sa ostalim žepačkim mahalama. Poslije 1878. muslimani sa lijeve obale r. Bosne iz poznatih razloga (kao i u primjeru Brezovog Polja i Željeznog Polja) prelaze na desnu, a početkom 20. stoljeća se tu doseljavaju u većoj mjeri katolici i nešto manje pravoslavnih stanovnika. Razvojem drvne industrije s kraja 19. i početkom 20. stoljeća se i u Begov Hanu mijenja slika etničke strukture stanovništva. Privučeni profitom, ovdje se naseljavaju i Jevreji ali ih nestaje poslije 1941., kada su deportovani u ustaški logor Jasenovac.

Po redovnom popisu stanovništva 1921. godine u Mračaju je bilo 597 stanovnika, a od toga: 57 pravoslavnih, 160 rimokatolika, 5 grkokatolika, 18 evangelista, 357 muslimana.
Po redovnom državnom popisu je 1971. u Begov Hanu bilo 564 stanovnika i to: 466 Muslimana, 15 Hrvata, 73 Srba i 10 ostalih. Mračaj je imao 735 stanovnika i to: 714 Muslimana, 20 Hrvata i 1 ostali. Ukupno je Begov Han s Mračajem imao: 1299 stanovnika i to: 1180 Muslimana, 35 Hrvata, 73 Srba i 11 ostalih.
Na popisu 1981. u Begov Hanu je 918 stanovnika i to: 810 Muslimana, 17 Hrvata, 85 Srba, 5 Jugoslovena i 1 ostali. Mračaj ima 1981. godine 675 stanovnika i to: 628 Muslimana, 15 Hrvata, 23 Srba i 9 Jugoslovena. Ukupno Begov Han i Mračaj imaju 1593 stanovnika i to: 1438 Muslimana, 32 Hrvata, 108 Srba, 14 Jugoslovena i 1 ostali.
Po zadnjem redovnom državnom popisu u SFRJ, 1991. godine Begov Han ima 1041 stanovnika i to: 906 Muslimana, 8 Hrvata, 107 Srba, 19 Jugoslovena i 1 ostali. Mračaj 1991. godine ima 687 stanovnika i to: 676 Muslimana, 10 Hrvata i 1 Srbin. Ukupno Begov Han i Mračaj 1991. godine imaju 1728 stanovnika, a od toga 1582 Muslimana, 18 Hrvata, 108 Srba, 19 Jugoslovena i 1 ostalih.

Područje Begov Hana historijski obuhvata više zaseoka: Begov Han, Veliki Mračaj, Mali Mračaj – naselje Rijeka, Kolona, Luka, Fatići, Branošica i Memčići, a danas je u sklopu Mjesne zajednice Begov Han i selo Gornja Golubinja sa Begovinom i Kosićima.
Begov Han leži s obje strane rijeke Bosne, glavnim dijelom na mjestu gdje Pepelarska rijeka utječe u Bosnu. Graniči sa dijelom općine Zenica, odnosno selima u toj općini: Kovanići i Topčić Polje. Reljefom s desne obale r. Bosne dominira brdo Mračaj, na čijim padinama se nalaze zaseoci V. Mračaj, Fatići i Branošica, a sa lijeve strane r. Bosne je dominantno Ravno – Golubinjsko brdo na kojem je i selo Gornja Golubinja. Podno Mračajskog brda i brda Mračaj, uz Pepelarsku rijeku se nalazi zaseok Rijeka, koji se u kartama još uvijek upisuje i kao Mali Mračaj, zatim sam Begov Han koji leži na ušću Pepelarske rijeke u Bosnu, u plodnoj dolini koja se produžava i suzuje podno Mračaja i ima još naselja Kolona i Luka. Selo Memčići je omanje selo koje leži na brdu koje zovu Memčićko brdo, koje od Mračajskog brda razdvaja Mračajski potok (“M. rijeka”). Preko Beširovače, Želećkog rašća, Juranove zasjede i Osoje – Memčići se vežu do sela Želeća. Danas u Memčićima živi svega nekoliko porodica.

Klima je ovdje nešto oštrija nego u Žepču ali i mnogo blaža od one u Željeznom Polju. Ima sve odlike tipične umjereno – kontinentalne klime ali i jake vjetrove, koji dolinom Bosne kod Begov Hana obično idu u nizvodnom smjeru. Glavna odlika vegetacijskog pokrova su šume hrasta i sveze hrastovih šuma sa grabom, brezom, johom i bagremom, a ponegdje još sa javorom i jasenom. U okolici se mogu u višim dijelovima naći prirodne šume smrče i jele u, a na području prema Mitrovićima šume bijelog i crnog bora. Fauna je nekad bila mnogo bogatija i po vrstama i po brojnosti ali i sada ima dosta srneće divljači, zeca, lisice i divlje svinje, koje i ovdje seljacima čine znatne štete. Nije Begov Han poznat po uzgoju nekih poljoprivrednih kultura posebno, ali bi se po toponimu Lukovište na brdu Mračaj dalo zaključiti da se na tom mjestu nekad dosta sadio luk. U prošlosti se nekad dosta sijala pšenica, kukuruz i lan ali je danas toga skoro da nema. Još ponegdje se sije kukuruz, uglavnom za prehranu stoke. Od voća naći će se dosta šljive, jabuke, a ponegdje oraha i trešnje. Bosansko kontinentalno grožđe se nekad uzgajalo jako mnogo ali se sada može naći više kao ukrasni element u vrtovima, negoli radi ekonomske i praktične koristi. O malinama nećemo reći ništa dok ne vidimo kako će se ta odiseja završiti.
Begov Han je u zadnjih 100 godina dva puta svjedokom skoro potpunog siromaštva i naglih uspona i razvoja. Prvi put je Begov Han odskočio dolaskom austrougarskih vlasti i početkom masovne eksploatacije šumskog blaga. Drugi puta je to poslije zadnjeg rata 1992-1995.

Prije dolaska austrougarske kraj nije bio odviše naseljen,a nije bio ni razvijen. Neposredno po dolasku nove vlasti, započinje se prvo sa intezivnom eksploatacijom i sječom hrasta i jele ali i drugog lišćara i četinara (bukva, javor, jasen, orah, bor…). Obim sječe je bio toliki da je nevjerovatno povećao broj zaposlenih, razvio razne zanate, uslužne djelatnosti, podigao velike pilane i druge prerađivačke kapacitete. U sve to su se zapravo uključila velika preduzeća kao “Eissler i Ortlieb”, ”G.Gregersen i sinovi”, ”Našićka”, a kad je konzorcij “Fadilpašić i comp.” prenio ugovor o eksploataciji regiona na “Trgovačko preduzeće Bosna a.d.”, Begov Han se nije mogao prepoznati. Ovakav razvoj ne bi bio moguć da Austrija nije odmah po dolasku izgradila pruge (Brod – Žepče; Žepče – Zenica – 1878/79), a sama spomenuta preduzeća kilometre i kilometre šumskih pruga i puteva. Godine 1930. je, u do tad nevažnom Begov Hanu, radilo oko 2200 radnika raznih profila i u raznim djelatnostima. Razvilo se školstvo, zdravstvo, ugostiteljstvo, druge usluge, veliki broj pratećih zanata, a i kulturna društva otvaraju svoje podružnice. Etnička struktura stanovništva se također mijenja. Dolaze Jevreji, neumitni pratioci ovakvog razvoja, a osim njih imamo Austrijanaca, Nijemaca, Mađara i dr. Ovakav napredak je donio i razvitak političkog djelovanja, Pred II svj. rat ostali su zapisani česti štrajkovi radnika. Bez obzira na rat, budući da su osim ustaša i domobrana u Begov Hanu uvijek bile njemačke snage, mjesto je živjelo mnogo bolje od drugih u okolini, a proizvodnja iako smanjena nije zamrla. Kraj prosperiteta Begov Hana za dugo vremena prekida napad partizana 12/13 februara 1942. godine, kada je mjesto skoro sasvim uništeno. Izgorjele su i pilane, gateri, radionice, sve zalihe, mnoštvo objekata…

Interpretacije ovih događanja su različite ali je činjenica da je iza toga uslijedilo skoro 60 godina nazadovanja. Poslije II svj. rata stanovništvo je bilo uglavnom orijentisano na poljoprivredu, primitivnu eksploataciju šume, a kasnije većina radi u metalnoj industriji i u “Željezari” Zenica. Odlukom vlasti da KPZ Zenica baš u Begov Hanu otvori svoju ekonomiju i mjesto bukvalno ogradi u bodljikavu žicu, razvoj je potpuno zaustavljen. Pred raspad Jugoslavije, na cijelom području općine Žepče ovo je bilo najnerazvijenije mjesto….

Izvor (Anonimys, 2018)

error: Sadržaj je zaštićen !!